Kamene oaze!

U ljeto 2004. godine prvi put sam s obitelji ljetovao na Visu. Ispunio sam si tada želju da vidim taj otok. U stvari volim otoke i sva ljetovanja smo provodili po raznim otocima. Kopno mi nije nikad bilo nešto posebno “napeto”. Prijatelji su mi uvijek govorili “kako ti se da ići na otoke”? Daleko je, moraš gubiti vrijeme na trajekt, sve je skuplje… Meni se činilo da su tako pričali samo zato što ih nikad nisu posjetili, doživjeli i osjetili razliku. A tko jednom proba, i istinski voli čistu prirodu, taj se uvijek vraća otocima. Tim kamenim oazama usred ničega.

A za kamenu oazu Vis prvi sam put čuo od svog oca. Jedno ljeto, na početku osamdesetih, otac je odlučio sa svojim bratom nekim poslom otići na Vis. Htio sam i ja tada ići s njima ali je otac rekao da se brzo vraćaju i da nije zgodno da i ja idem. Bilo mi je žao što nisam išao jer volim putovati, no ime Vis sam zapamtio, mada nisam imao predodžbu niti gdje je, niti zašto je tako važan.

Nema većeg otoka na hrvatskoj obali na kojem nisam bio. U početku su to bili “sjeverni otoci” Krk, Cres, Mali Lošinj, Rab, Pag… Onda sam otkrio Dalmaciju. I zaljubio se u nju. Lijepo je svugdje ali Dalmacija ima ono nešto drugo. I mirise i boju i okus i ljude i more… more….more… A more je čarobno.

U Dalmaciji smo ljetovanja započeli na Braču, pa smo se potom zbog problema s bronhitisom moga sina tri godine vraćali na Mali Lošinj. A onda je došla ta 2004. godine. I ljetovanje na Visu u Ženki, na južnoj strani otoka. Smještaj je bio nikakav, domaćini iz Osijeka korektni ali je zato otok Vis bio poseban. Već tada smo znali da ta godina neće biti naša zadnja godina na Visu.

I nije bila!