Povratak na kameni brod

Vis je ostavio na mene i moju obitelj iznimno jak dojam i od te 2004. godine, i prvog posjeta, aktivno sam bio u potrazi za zemljištem. Gledao sam doduše i kuće, ali svakoj sam našao neku manu i opravdanje zašto mi se nije svidjela. Znao sam ipak samo jedno. Neću kupiti ništa što nema lijep i direktan pogled na more. To je bio temeljni preduvjet. Nama kontinentalcima je dosta pogleda na šumu i zelenilo. Htio sam da mi pred očima bude sve plavo. I gore i dolje. I nebo i zemlja, tj.more.

Na Vis smo se potom vratili i 2005. godine, doduše samo na jedan dan i to kao izletnici koji su ljetovali na Hvaru. Tako sam spoznao i ljepote Visa gledajući ih s morske strane. I sad su mi žive slike prolaska brodićem pored Ženke, Milne, Rukavca, pa Zelene špilje, Biševa i njegove Modre špilje te vožnje sjevernom stranom otoka.

Iako smo ljetovali i na drugim otocima, jer moj nemiran duh teško podnosi isto mjesto, na Vis smo se vraćali i 2009. pa potom 2013., 2016., te na kraju i prošle 2020. godine.

Cijelo to vrijeme ljubav i čežnja prema ovom otoku je rasla, i negdje duboko u sebi, znao sam da to nije slučajno. Mir koji sam na njemu našao punio mi je “baterije” snažnom energijom, a mirisi, okusi i zvukovi ispunjavali sva čula. Riba je imala nekako drugačiji, čarobniji okus na Visu, Vugava i viška travarica djelovali su mi kao djelotvoran lijek, a sunce i nestvarno lijepe plaže kao terapeutska seansa koja obnavlja moje umorno tijelo od svakodnevnih poslovnih aktivnosti, stresa i depresivnih faza.

Možda si to samo utvaram, ali Vis je nekako “zarobio” moje tijelo i dušu do te mjere da više nemam volje lutati po drugim otocima. Odlučio sam se tu skrasiti i krenuti u avanturu gradnje. I to je bila odluka koju je zdušno podržala i moja obitelj, supruga Renata te djeca Silvio i Paula.

O kupovini zemljišta u slijedećem nastavku!