Zoran KovacicSigurno se pitate kakve veze ima naslov ove objave s odabirom zemljišta na otoku Visu ? O, ima ima. Itekako!
U prošloj objavi objasnio sam kako sam putem Arkod-a i zemljišnih knjiga pokušavao pronaći vlasnika parcele koja mi se svidjela. Prvi trag za njim vodio je u Rijeku. Za potrebe ove priče dat ću mu izmišljeno ime i prezime Krešimir Davidović.
Naime, tamo je bila zadnja poznata adresa na kojoj je Krešimir živio. Dobra je stvar što sam imao njegov osobni identifikacijski broj, ilitiga OIB, pa sam bio donekle spokojan da ću ga pronaći bez problema. Dobra je stvar bila i da je plac bio 1/1, dakle čistog vlasništva neopterećenog teretima.
No, onda je slijedilo veliko iznenađenje. Krešimir se naime odjavio i odselio s obitelji iz Hrvatske i u njoj već dugo ne živi!!! Loša vijest je bila i da moja veza, koja mi je saznala ovaj podatak, nije imala informaciju kuda je Krešimir “odlepršao”. Tko će ga znati gdje je on sada, zabrinuto sam razmišljao. Može biti bilo gdje u svijetu, zar ne?
Prvo surfanje i upisivanje njegovog imena i prezimena u internet tražilice nije mi dalo nikakav trag za koji bih se mogao uhvatiti, no kako imam bogatu novinsku arhivu jedan prašnjavi članak iz osamdesetih godina prošlog stoljeća ipak mi je pomogao. Taj trag vodio je u Banja Luku. “To je bilo već nešto”, pomislio sam, dok sam smišljao koga u Banja Luci mogu pitati pozna li “mog” Krešimira.
Naravno, to nije moralo značiti da je osoba istog imena i prezimena istovremeno i ta osoba koju ja tražim. Ipak, bila je. Koji sam ja srećković.
Kako sam prije par godina pokrenuo specijalizirani portal za medije , u Banja Luci sam imao suradnicu Radmilu koja je jedno vrijeme radila za mene. Kontaktirao sam je i to je, kako će vrijeme pokazati, bilo presudno. “Pa jasno da znam Krešimira”, rekla mi je, “mi smo prijatelji na društvenim mrežama, a imam i njegov broj telefona”. Suuuuper vijest.
Ovo je je odmah zamirišalo na dobar razvoj situacije, iako nisam imao pojma želi li Krešimir uopće prodati parcelu i možemo li se dogovoriti oko cijene! Novac je naravno uvijek bitan.
I tako sam, pukim slučajem i s puno sreće, saznao da Krešimir živi u Americi u državi Kentucky. Moju bivšu suradnicu zamolio sam da ga prijateljski kontaktira i pojasni mu da ću mu se javiti vezano uz zemljište. Smatrao sam to dobrom pregovaračkom taktikom, ma kako god se situacija na kraju odvije.
Ipak, kad sam poslao prvu poruku putem messengera nisam se pozvao na to “prijateljstvo”. Zašto? Nemam pojma. “Tako mi je grah pao“, rekli bi mi kontinentalci, kad govorimo o nečemu što neznamo objasniti.
Evo i poruke!
Nakon što sam poslao poruku shvatio sam da je u tom trenutku, zbog vremenske distance, još bila uvijek noć u Americi i da povratnu reakciju ne mogu očekivati odmah. Pa stoga nećete ni vi odmah moći pročitati koji sam odgovor dobio već ćete se strpiti do nove objave. 🙂
A, dok smo čekali odgovor, malo smo i mi otputovali, ali ne daleko. Samo do prekrasnog Biševa!
Zoran Kovacic
