Ponosni vlasnik

Ostao sam bez više od 1000 eura jer je Vlada RH ipak odustala od najavljenog ukidanja poreza na promet nekretnina. Naravno da mi se nije sviđao takav rasplet situacije, a kome bi? No što je tu je. Plaćamo porez državi koju volimo, zar ne?

Loša je bila situacija i s pandemijom pa je dolazak prodavatelja u Hrvatsku, na potpis ugovora i isplatu novca, došao pod upitnik.

Imao sam tu malo dvojbe i straha, jer jedno je isplata kapare vrijedne desetak posto, a drugo je isplata 90 posto novca. Prirodno sam oprezan pa sam se svakako želio vidjeti s Krešimirom uživo u takvoj situaciji. Kako se bližio trenutak isplate, situacija s pandemijom se još više zakomplicirala i bilo mi je jasno da ipak neće biti moguće završiti posao na planirani način.

Dobra je stvar što sam imao sreću i poslovao s ozbiljnim čovjekom pa smo se vrlo brzo dogovorili oko modaliteta isplate novca koji daje kakvu takvu sigurnost da neću ostati bez novca i bez parcele. Razumljivo je to jer se nismo međusobno poznavali, no tijekom pregovora stvorilo se međusobno povjerenje, a vrijedila je preporuka i moje suradnice Radmile.

Potpis kupoprodajnog ugovora bio je moguć na dva načina. Jedan je da prodavatelj ode u najbliže Veleposlanstvo RH i tamo ovjeri ugovor i potom ga pošalje meni. Tu je ugovor na hrvatskom i nema pravnih poteškoća. Druga je mogućnost da ga prodavatelj ovjeri kod američkog javnog bilježnika, tu je obavezno ugovor i na engleskom i na hrvatskom jeziku. U ovoj varijanti potrebne su i nadovjere (apostille) ugovora. S njima se potvrđuje da je američki javni bilježnik ovlašten ovjeravati potpise i da ima važeću licencu. Apostille ovjerava državni tajnik države u kojoj ima prebivalište prodavatelj, a u ovom slučaju je to država Kentucky.

Na kraju je prodavatelj ovjerio ugovore pred američkim javnim bilježnikom pa smo imali dogovor da mu ja platim preostali iznos čim mi dokaže da je ovjerio svoje potpise i pribavio apostille. To je potrajalo desetak dana.

Nakon što je Krešimir pribavio sve dokumente poslao mi ih je na uvid putem e-maila, a ja sam mu nakon toga isplatio preostali iznos. Problema s prebacivanjem novca više nije bilo pa je on na njegov račun sjeo u roku od nekoliko dana.

Po dogovoru s prodavateljem originale potpisanih ugovora poslao mi je brzom kurirskom poštom, no ni to nije išlo baš glatko. Pandemija je vjerojatno sve užasno usporila pa je trebalo dobrih dvadesetak dana da stignu. Zašto se onda zovu brza kurirska pošta?

Kako god bilo postali smo sretni i ponosni vlasnici parcele u Rukavcu na Visu, pa je došao red to “zaliti” jednim pićem na sasvim posebnom mjestu. Zar ne?