Zoran KovacicNakon formalne kupovine parcele i čekanja dokumentacije iz Amerike planirao sam odlazak na Vis kako bismo očistili parcelu od samonikle vegetacije koja je prekrila veliki dio zemljišta. Puno toga se trebalo poklopiti da se to i ostvari. Odlazak sam htio tempirati u trenutku kad dobijem potpisane ugovore kako bih ih odmah predao u zemljišnjik u Splitu, jer mi nije baš jednostavno i jeftino putovati dva puta do Splita iz Kutine.
Radnu akciju nisam mogao odraditi sam pa je trebalo i uskladiti studentske obveze mog sina, slobodne dane supruge i naravno vremenske uvjete. Bilo je i sreće pa se skoro sve poklopilo na početku veljače ove godine. Kažem skoro sve jer dokumentacija iz SAD-a je kasnila i stigla je tek kad smo već bili na Visu. Očito nije bilo suđeno da bi se poklopilo sve odjednom.
Prije kretanja na put potražio sam smještaj davajući oglas u grupu na društvenim mrežama koja nudi smještaj na otoku Visu. Bilo mi je bitno da ga nađem u blizini parcele u Rukavcu. Javilo mi se više osoba, a ona prva koji mi se javila imala je sve što mi treba. Lijep i udoban smještaj udaljen tek na 2-3 minute hoda od parcele, mogućnost da s nama boravi i moj pas Dona i korektnu cijenu.
Kad smo doputovali kod naših domaćina Ksenije i Kreše tada smo spoznali i da su divni ljudi i domaćini te sam im beskrajno zahvalan na tome.
Put od Kutine do Splita prošao je bez velikih poteškoća, no vrijeme je bilo podosta vjetrovito. Puhalo je jugo. Gužve na moćnom trajektu Petar Hektorović, očekivano u ovo godišnje doba, nije bilo.
Mnogi moji prijatelji vožnju trajektom od gotovo 2,5 sata smatraju dosadnom i zamarajućom, no mene ona opušta. Gledanjem s Hektorovićeve gornje palube uokolo u plava prostranstva i obližnje otoke moja nemirna duša dobiva smiraj i “hranu” za nove izazove, a tijelo neophodan odmor nakon nekoliko sati vožnje.
Prvo što sam napravio kad smo se iskrcali na otok bio je odlazak do Poljoprivredne zadruge u Podšpilju, jer sam imao namjeru tamo kupiti vino i rakiju. Obožavam put od Podselja do Podšpilja kroz Plisko i Dračevo polje. Osjećam se kao da se vozim po francuskoj provansi kroz sve one silne maslinke i vinograde dok s jedne i druge strane brda zaklanjaju pogled prema moru prirodnim putem štiteći ovaj raj od snažnih vjetrova. O Bože hvala Ti što si nam podario ovako lijepu zemlju!
Nije bilo sreće, zadruga je bila zatvorena. Nisam tamo sreo niti psa, a kamoli čovjeka pa smo odmah krenuli nazad put Rukavca. Želio sam što prije ponovno doživjeti pogled s moje parcele uživo.
O tome ću ipak pisati u nastavku ove radne akcije….
Zoran Kovacic
